Franjevački samostan u Tolisi, kako nekada tako i danas, žila je kucavica ovoga kraja i mjesto bogato uspomenama. godine došao je u Tolisu i zbog nedostatka prostora za stanovanje, dao se na gradnju jednoga dijela zgrade i prostorija. Na temelju molbe, nakon korespondencije s fra Blažom Josićem i Upravom, dobiva 1868. Pod predsjedanjem fra Paškala Vujičića, biskupa i apostolskoga vikara, odlučeno
je da Tolisa bude rezidencijom dok se pravno ne proglasi samostanom. Šest godina kasnije, odlukom Rima, 16. listopada 1874. godine, Tolisa je proglašena samostanom. Uz župnu kuću, izgrađenu 1855-1856. godine, položeni su 1862. temelji samostana. Samostan je službeno uspostavljen 12. sječnja 1876. Početkom 1922. godine, na poticaj prof. dr. Julijana Jelenića, odlučeno je na samostanskom kapitulu da se pristupi gradnji novoga samostana (sadašnji Muzej i knjižnica). Gradnju je preuzeo Florijan Štraus iz Tuzle, koji je načinio plan, a izvedbu je vodio Johan Bernhardt iz Novog Sada. Gradnja samostana završena je 15. studenoga 1923. Okrenut je prema selu Tolisi i u ravnini je s pročeljem crkve. Elektrifikacija i instalacije dovršene su 1955. Vodovod, kao i obnova dotrajaloga namještaja, urađeni su kasnije. Budući da su se pod krov staroga samostana uselili muzej, knjižnica, kao i prostorije za predavanja i rad s mladima, osjetila se potreba za gradnjom novoga samostana. Odluka je donesena na samostanskom kapitulu 1986. godine, za vrijeme gvardijanstva fra Perice Martinovića. Radovi su tekli bez većih problema tako da je već u prosincu samostan bio pod krovom. Projekt je uradio ing. Branko Tadić. Sagrađen je od fasadne opeke i ima klasični razmještaj prostorija. Gvardijan fra Marko Oršolić pristupio je uređenju unutrašnjosti. Tijekom rata u njemu je bila smještena ratna bolnica, u kojoj su ranjenici imali kompletnu kirurško-anesteziološku pomoć. Usluge bolnice koristili su i vojnici i civili. Po završetku rata pristupilo se manjoj obnovi, i od tada u njemu borave fratri. Već ranije ukazala se potreba za obnovom staroga samostana i osnivanjem muzeja, knjižnice i arhiva. Obnovu je započeo fra Blaž Marković. Ipak, jednoj cjelovitoj obnovi i planskom uređenju pristupilo se za vrijeme gvardijana fra Marijana Živkovića. U prizemlju se nalazi prostorija za župne potrebe i dvije sale za predavanje i vjeronauk. Na prvom katu je smješten muzej, a na drugom knjižnica i arhiv. Uloga samostana i franjevaca u školstvu
Prva osnovna škola svjetovnoga karaktera utemeljena je u Tolisi 1823. Bila je to prva pučka škola u BiH. Velike zasluge za njeno utemeljenje pripadaju fra Iliji Starčeviću. Školu su pohađala i muška i ženska djeca toliškoga kraja, ali i djeca iz drugih krajeva. Dozvolu za podizanje učilišta fra Ilija je dobio od Huseina-kapetana Gradaščevića. Zgrada je izgledala kao i sve okolne kuće za stanovanje. Bila je vrlo niska s jednom većom prostorijom i isljučivo je bila namijenjena za potrebe škole koju su pohađale, uz djecu, i odrasle osobe. Škola je bila opskrbljivana svim potrepštinama, od knjiga i pribora, do ogrjeva. Fra Ilija je 1835. godine, osnovao još jednu pučku školu u selu Donja Mahala. Nedugo zatim, u prvoj polovici 19. stoljeća, osnivaju se puče škole i u drugim mjestima Bosanske Posavine. Prva zemljoradnička zadruga
Zaslugom fra Ilije Oršolića, tadašnjega gvardijana u Tolisi, osnovana je 16. listopada 1904. godine, prva zemljoradnička zadruga u BiH. Osnivačka skupština održana je u zgradi Narodne osnovne škole u Tolisi i za predsjednika Zadruge izabran je fra Ilija. Ustroj i rad Zadruge reguliran je Pravilnikom od 64 članka, sukladno tadašnjem Trgovačkom zakonu u BiH. Imala je zaštitni znak-amblem (snop pšenice postavljen uspravno s ukriženim grabljama i kosom iza snopa koji je s prednje strane bio obuhvaćen srpom). Ona je pomagala zadrugare u njihovim privrednim potrebama kroz nabavke i davanje povoljnih zajmova, zatim nudila je pouku i obrazovanje stvarajući napredne i poštene zemljoradnike.
