15/04/2025
VELIKI ČETVRTAK
Pohvala moći služenja
Liturgija večere Gospodnje, kojom Crkva započinje slavlje vazmenog trodnevlja, u fokus postavlja sjećanje na zajednički objed Isusa i njegovih učenika. Objed, koji se u židovstvu Isusova vremena nazivao pashalna večera i kojega je Novi zavjet opisao kao zadnju i ključnu večeru prije nego što je Isus optužen i osuđen od političkih i religioznih prvaka svoga naroda, u sakramentalnoj se i teološkoj realnosti kršćanstva redovito tumači u dva smjera.
Prvi je da posljednja večera predstavlja utemeljenje euharistije, svete mise, kao obrednoga sjećanja na cijeli Isusov život, a posebno sjećanje na njegovu muku, smrt i uskrsnuće (memoria passionis, mortis et resurectionis Iesu Christi). Drugi je neposredno vezan za isto ustanovljenje euharistije: ustanovu sakramenta svetoga reda. Iz sakramentalnoga i teološkoga sadržaja euharistije izvodi se temelj ministerijalnoga svećeništva, a odatle onda i službe biskupa, svećenika i đakona. To bi bio neki okvir u kojem se redovito iscrpljuje vjerničko i teološko značenje Velikog Četvrtka.
Međutim, biblijski tekstovi ne stavljaju u fokus niti samu euharistiju niti kleričke službe po sebi, nego nužnost služenja drugomu. Zapravo je to nužnost prepoznavanja poziva i misije kršćanina da u procesu sjećanja na oslobađanje židovskog naroda iz egipatskog ropstva počne aktivno raditi na oslobađanju sebe i svoje zajednice od ropstva egocentričnosti i fokusa na vlastite interese, potrebe i prohtjeve.
Izvješće iz Izlaska (Izl 12,1-8.11-14) poziva da se Pasha blaguje u pripravnosti na put slobode, da se sve čini „opasanih bokova, s obućom na nogama i štapom u ruci“, žurno i spremno za akciju, za Božji poziv i za odgovor koji će se realizirati putom u slobodu, u „obećanu zemlju“. Taj put je put učenja služenja drugomu, svojoj zajednici i osobito onima koji su na rubovima naših društava, država i crkava, onim Isusovim siromasima, gladnima, žednima obespravljenima i zaboravljenima u svijetu. Sjetimo se da je i Isus sam mjeru za vjerničku autentičnost i odnos prema njemu postavio naš odnos prema „najmanjima“. A to su upravo spomenuti siromasi našega svijeta, među kojima kršćani žive i koje često od vlastitoga egoizma i samodopadnosti niti primjećuju niti im služe.
Pavao u Pismu Korinćanima (1Kor 11,23-26) piše: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ Svaka euharistija, svaki čin sjećanja na posljednju večeru je navještaj „Isusove smrti“, ali ne kao nekoga davnog događaja bez značenja za naš sadašnji život i djelovanje, nego je to - kako bi rekao Johann Baptist Metz - „opasno, provokativno sjećanje“ koje tjera čovjeka na proaktivno djelovanje, da u vremenu „dok on ne dođe“ čini sve da svijet, čovječanstvo i Crkva postaju bolji, pravedniji i sličniji onomu što Novi zavjet naziva „Kraljevstvo Božje na Zemlji“. Služenje svijetu zapravo je samoosloboditeljsko služenje Bogu u svijetu.
Isus takvo služenje i takvu proaktivnu službu u svijetu upravo zahtijeva od svojih učenika i učenica u evanđelju Velikog četvrtka (Iv 13,1-15). Doslovno kaže: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Fundamentalno poslanje svih kršćana – dakle ne samo klerika i oficijelnih službenika Crkve – nije puko automatizirano i sakramentalizirano ponavljanje nekih riječi i čina s posljednje večere, nego proaktivno služenje Drugomu kroz transformaciju okolnosti i uvjeta života u svijetu. To će se praktično realizirati u stvaranju okvira za pravedno društvo, odgovornu politiku, solidarnu ekonomiju i, što je najvažnije, u promicanju i praktičnom življenju blizine i sućutnosti prema rubnim skupinama, našoj braći i sestarama u potrebi. Veliki četvrtak je zato veličanstveni poziv na pohvalu moći služenja. Služenja Bogu. I čovjeku.
Fra Franjo Ninić