15/06/2026
Šta o klanjanju četiri rekata prije jacije kaže hanefijski mezheb?
Hanefijski mezheb smatra pritvrđenim i pohvalnim klanjanje četiri rekata prije jacijskog farza, ali ih ne ubraja u pritvrđene sunnete (sunneti-mu’ekkede) poput četiri rekata prije podnevskog farza ili dva rekata prije sabahskog farza.
Njihovi dokazi su sljedeći:
1.Opći hadis o četiri rekata prije i poslije farza
Od Abdullah ibn Mugaffela prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Između svaka dva ezana (ezana i ikameta) postoji namaz.“ Zatim je treći put dodao: „Za onoga ko želi.“
(Buhari i Muslim)
Pošto se hadis odnosi na sve namaze, hanefije u njega uključuju i jaciju.
2.Hadis: „Allah se smilovao čovjeku koji klanja četiri rekata prije ikindije“
Od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Allah se smilovao čovjeku koji klanja četiri rekata prije ikindije.“
(Ebu Davud, Tirmizi)
Hanefijski učenjaci iz ovog hadisa izvode pravilo da je pohvalno klanjati četiri rekata prije farzova koji nemaju pritvrđeni sunnet, pa su analogijom (kijasom) to primijenili i na jaciju.
3.Predaja od Ibn Mesuda, radijallahu anhu
Prenosi se od Abdullaha ibn Mesuda, radihallahu anhu, da je rekao:
„Između svakog ezana i ikameta je namaz.“
U nekim predajama od njega i drugih ashaba spominje se praksa klanjanja četiri rekata prije jacije. Hanefije veliku težinu daju kontinuiranoj praksi ashaba, posebno Ibn Mesuda i kufske pravne škole iz koje se razvio hanefijski mezheb.
4.Opće pravilo o dobrovoljnom namazu
U hanefijskom mezhebu postoji poznato pravilo da su četiri rekata nafile sa jednim selamom vrednija od dva rekata, naročito prije farzova. Zato se preporučuje da se prije jacije klanjaju četiri rekata, a ne samo dva.
Šta kažu hanefijski autoriteti?
Alauddin al-Kasani kaže u djelu Badaius-sanai’ da je mustehab klanjati četiri rekata prije jacije.
Ibn Abidin u djelu Raddul-muhrar navodi da su četiri rekata prije jacije od preporučenih (mendub) namaza.
Zbog toga hanefije uglavnom razlikuju:
-četiri rekata prije jacije — mendub (mustehab, gajru mu’ekked),
-četiri rekata poslije jacije — također pohvalni,
-dva rekata poslije jacije — pritvrđeni sunnet (sunnet mu’ekkede).
Dakle, glavni oslonac hanefija nije jedan poseban, izričit hadis koji naređuje četiri rekata prije jacije, nego skup općih hadisa o namazu između ezana i ikameta, praksa ashaba i analogija sa drugim dobrovoljnim namazima prije farzova.
Važno pravilo u fikhskim razilaženjima:
Svaka ehlusunnetska pravna škola (mezheb) posjeduje vlastitu metodologiju razumijevanja, tumačenja i primjene šerijatskih tekstova. Ta metodologija nije rezultat proizvoljnog mišljenja ili ličnih preferencija osnivača mezheba, nego je izgrađena na temelju općeprihvaćenih primarnih i sekundarnih izvora šerijatskog prava, kao što su Kur’an, sunnet, idžma’, kijās i drugi relevantni pravni izvori i principi.
Na osnovu tih izvora i metodoloških pravila, svaki mezheb dolazi do određenih pravnih zaključaka i rješenja za pojedinačna (partikularna) pravna pitanja. Razlike koje se javljaju među mezhebima najčešće nisu posljedica različitog odnosa prema izvorima Šerijata, nego različitog razumijevanja tekstova, procjene njihove vjerodostojnosti, načina njihovog usklađivanja, tumačenja njihovog značenja ili određivanja njihove pravne snage u konkretnom pitanju.
Zbog toga se u okviru ehlusunnetske pravne tradicije mezhebska razilaženja smatraju legitimnim oblikom pravničkog idžtihada, sve dok su utemeljena na validnim dokazima i priznatoj metodologiji. Nijedan mezheb ne polaže pravo na apsolutnu nepogrešivost, niti se njegovi stavovi izjednačavaju sa samim Šerijatom, već predstavljaju ljudsko razumijevanje i primjenu Božanske Objave u konkretnim životnim okolnostima.
Otuda se ne može govoriti o „dokazima za mezheb“ u smislu da jedan mezheb posjeduje dokaze, a drugi ih nema, nego je ispravnije govoriti o različitim načinima razumijevanja i vrednovanja šerijatskih dokaza. Upravo je to razlog zbog kojeg su veliki islamski učenjaci kroz historiju priznavali međusobne razlike u pitanjima idžtihada, uz međusobno poštovanje i uvažavanje, smatrajući da je jedinstvo ummeta važnije od sporova oko pitanja u kojima postoji prostor za različito pravno tumačenje.
Semir Imamović
