25/08/2025
Priča o praznoj džamiji
Bio je jedan čovjek koji je volio putovati. Gdje god bi došao, volio je da posjeti džamiju – da u njoj klanja, prouči Kur’an i malo osjeti miris ahireta. Ali, primijetio je nešto što mu nije dalo mira: džamije su bile lijepe, čiste, uredne, ali prazne. U nekima je bilo samo nekoliko ljudi, u nekima jedva jedan saf. A iza džamija – mahale, ulice, pune muslimana.
Jedne noći, dok je sjedio u džamiji sam sa svojim mislima, kao da je čuo pitanje koje mu odzvanja u srcu:
"O robe Allahov, zašto ne dolaziš u Moju kuću? Šta te to sprečava?"
Čovjek je zamišljao odgovore koje bi ljudi mogli dati:
– "Umoran sam od posla."
– "Imam porodicu i obaveze."
– "Učim, studiram, nemam vremena."
– "Daleko mi je."
Ali u njegovom srcu se rodila misao:
Ako za dunjaluk nađemo vremena – za posao, trgovinu, druženja, utakmice – zašto ne nađemo za Onoga koji nam je sve to dao? Ako trčimo za ljudskim sastancima, kako da ne trčimo na sastanak sa svojim Gospodarom, u Njegovu kuću?
Čovjek je razumio: džamija ne pati zato što je prazna od ljudi, već zato što su srca ljudi prazna od ljubavi prema Allahu.
Sljedeći dan odlučio je – neće čekati druge. On će doći. I došao je. I kad je došao, vidio je da nikad nije sam, jer meleki ispunjavaju Allahove kuće. A s vremenom, vidio je kako i drugi dolaze, malo po malo, kao da je njegov korak probudio i njihova srca.
I tako je naučio: ako hoćeš da džamije budu pune, počni od sebe. Jer prvi saf se puni tvojim korakom.
