07/06/2026
Misa za poginule branitelje u Novom Šeheru
U Novom Šeheru služena je sveta misa za sve poginule branitelje Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Vjernici, članovi obitelji poginulih te brojni mještani okupili su se u zajedničkoj molitvi za pokoj njihovih duša i u znak zahvalnosti za njihovu žrtvu.
Euharistijsko slavlje predvodio je Fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Nakon mise okupljeni su odali počast svim poginulim braniteljima, moleći za mir i zajedništvo među ljudima.
Ovo misno slavlje bilo je prigoda da se s poštovanjem prisjetimo svih koji su kroz različita ratna razdoblja dali svoje živote te da njihovu žrtvu trajno sačuvamo u molitvi i sjećanju.
U nastavku prenosimo propovijed provinijala fra Zdravka Dadića u cijelosti.
Za žrtve rata
Novi Šeher, 7. lipnja 2026.
10. nedjelja kroz godinu – godina A
Draga braćo i sestre,
okupljeni smo danas u molitvi, tišini i zahvalnosti pred Bogom koji vidi svaku ljudsku suzu i poznaje svaku ljudsku ranu. Ova sveta misa za žrtve rata nije samo spomen na prošlost, nego vapaj za mirom, za ozdravljenjem srca i za snagom da ostanemo ljudi i vjernici nakon svega što je naš narod prošao.
Danas nas je ovdje sabrao glas koji ne šuti — vapaj ranjenih i poginulih, glas sjećanja i ljubavi prema onima koji su prije nas hodali ovim putem između Liješnice i Borja, između Ponijeva i Ozimice, između Matine i Strupine. Hodali su — i davali svoje živote za druge. Dugujemo im barem nekoliko trenutaka istine.
Župa Novi Šeer nosi u sebi veliku i tešku knjigu kronike. Ta se knjiga pamti i piše od davnih vremena, ali u dvadesetom stoljeću se dopunjavala krvlju. Sedam imena iz Prvoga svjetskog rata. Sto dvadeset i devet imena iz Drugoga svjetskog rata. Šezdeset i tri imena iz Domovinskog rata. Ukupno — sto devedeset i devet žrtava. Gotovo dvjesto obitelji koje nisu dočekale svoje mile. Dvjesto stolova za kojima je jedno mjesto ostalo prazno.
Zastat ćemo ovdje pred tom brojkom i nećemo dopustiti sebi da je tretiramo kao statistiku. Jer svaki od tih brojeva ima ime. Ima lice. Ima ruke koje su obrađivale ovu zemlju, noge koje su hodile ovim stazama, usta koja su se molila u ovoj crkvi — ili u drvenim kapelicama po selima, ili pod vedrim nebom kad crkava nije bilo. Svaki je od tih dvjesto mučenika imao majku koja ih je rodila i koja je jadikovala za njima. I ta bol nije nikad prestala, a prenosila se na djecu, na unuke i na nas koji smo danas ovdje.
Prorok Ilija, zaštitnik vaše župe i cijele naše Bosne, bio je čovjek koji je znao što znači biti sam usred oluje, što znači skrivati se u pustinji iscrpljena tijela i duha. Bog mu nije govorio iz vihora, ni iz vatre, ni iz potresa — govorio mu je u blagom lahoru i tihom povjetarcu (1 Kr 19). To je naša vjera: Bog je prisutan u šutnji. Bog je bio prisutan i u trenucima kada su naši branitelji ginuli — i jednog po jednog primao ih je u svoje očinsko naručje.
Mi vjerujemo — i to je jedino što nam drži srce — da smrt nema zadnju riječ. Da Krist, koji je ušao u tminu groba i izašao iz nje kao pobjednik, nije ostavio nijednu dušu od ovih sto devedeset i devet. Vjerujemo da su u Božjoj blizini i da počivaju u miru koji mi ovdje na zemlji još uvijek tražimo.
Današnja Božja riječ kao da je posebno upućena za ovaj dan. U Evanđelju slušamo kako Isus prolazi i vidi carinika Mateja. Ljudi su u njemu vidjeli grešnika, čovjeka kojega treba osuditi i odbaciti. Ali Isus vidi čovjeka. Vidi njegovo srce. Vidi ono što drugi ne vide. I zato mu upućuje jednostavne, ali snažne riječi: „Pođi za mnom!“ To je lice Boga kojega danas naviještamo: lice koje ne dolazi raspirivati mržnju, nego liječiti rane; lice koje ne dijeli ljude na „naše“ i „njihove“, nego sve nas poziva na obraćenje i život.
A onda Isus izgovara riječi koje su središte današnjeg Evanđelja: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“ Koliko su te riječi važne upravo ovdje i danas! Rat iza sebe ostavlja grobove, prazne kuće, boli i sjećanja koja ne blijede. Mnogi su izgubili svoje najmilije. Mnogi i danas nose rane i boli koje se ne mogu objasniti riječima. Postoje pitanja na koja čovjek nema odgovora: zašto nevini stradaju, zašto mržnja zaslijepi čovjeka, zašto se brat okrene protiv brata?
I upravo zato Crkva danas ne dolazi nuditi lake odgovore. Crkva dolazi moliti. Dolazi stati uz čovjeka. Dolazi podsjetiti da nijedna žrtva nije zaboravljena pred Bogom. Naše ljudsko pamćenje slabi, ali Božje ne. On zna ime svakoga poginulog, vidi svaku majčinu suzu, čuje svaku molitvu.
Današnje Evanđelje nas poziva na nešto više od samog sjećanja. Poziva nas da ne dopustimo da nas prošlost zarobi, da mržnja postane dio nas, jer mržnja nikada ne vraća mrtve, nego samo otvara nove rane i zarobljava nas. Kršćanin ne smije dopustiti da mu srce postane tamnica osvete.
Isus nije rekao da je pravda nevažna, ali je pokazao da bez milosrđa nema budućnosti, bez oprosta nema mira, bez vjere, nade i ljubavi nema ozdravljenja naroda.
Braćo i sestre, možda je danas najveća pobjeda upravo to što se ovdje okupljamo na molitvu i na svetu misu. To je snaga vjere. To je pobjeda Kristova križa. Isusov Križ i Isusovo uskrsnuće svakoj patnji daje smisao. Kristu nije nepoznata ljudska bol. On je prošao kroz izdaju, nasilje, izrugivanje, nepravdu, muku i smrt. Zato su sve naše rane Njemu itekako znane.
Danas pred Gospodinom želimo moliti:
• za sve poginule i nestale,
• za obitelji koje nose teret boli,
• za sve branitelje i stradalnike,
• za sve nevine žrtve rata,
• za mir među ljudima i narodima,
• i za svu djecu i mlade, da nikada ne dožive ono što su doživjeli njihovi predci.
Molimo i da nas Bog sačuva od ravnodušnosti. Jer narod ne umire samo kada strada u ratu. Narod umire kada izgubi dušu, kada izgubi vjeru, poštenje, zajedništvo i nadu.
Zato neka ovaj dan bude više od običnog sjećanja. Neka bude obnova naše vjere. Neka bude trenutak kada ćemo ponovno čuti Isusov glas: „Pođi za mnom.“
Pođi putem mira. Pođi putem istine. Pođi putem milosrđa i praštanja.
I neka nam u tome pomogne Blažena Djevica Marija, Majka žalosna, koja najbolje razumije bol svake majke i svake obitelji.
Pokoj vječni daruj svim žrtvama ratova, Gospodine.
I svjetlost vječna neka im svijetli.
Počivali u miru Božjem. Amen.
